Sveti Nikola zaštitnik slabih, nemoćnih, osuđenih i zatočenih

Legenda o dimnjaku i čizmicama

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotuljak kroz prozor.

Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao onoliki novac. Vidjevši kako je svota dostatna da časno uda jednu kćer, opremio je i miraz joj dao.

To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer.

Dalje priča ima dva kraja:

A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.
Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i odtuda i odtata dolazi stavljanje poklona u čarape ili čizmice i Djed Mraza koji poklone spušta kroz dimnjak.

Na nekim slikama sveti Nikola prikazivan je s tri zlatne vrećice, nekad s tri zlatne kugle, a nekad s tri naranče, pa se simbol darivanja naranči na njegov spomendan zadržao sve do danas.

Prema tom događaju raširila se tradicija Djeda Mraza na dimnjaku stavljanja poklona u čizmicu. Sveti Nikola odlučio je zlatnike spustiti kroz dimnjak, a budući da su se na ognjištu sušile čarape, upali su ravno u njih. Nakon toga tradicija se raširila po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi, ali s različitim tumačenjima i nazivima. U Engleskoj je Saint Nicholas, u Njemačkoj Sinterklaas, u Poljskoj Mikula.

Čišćenje čizmica, stavljanje u prozor i čekanje da se pojave slatkiši u njoj preko noći, stari je običaj koji rado čekaju djeca.

Kako je Sveti Nikola postao Djed Mraz

Na dan svetog Nikole, roditelji daruju djecu. Običaj vuče korijene iz srednjeg vijeka fasciniranog vječnom borbom između dobra i zla.

Priča o Santa Clausu (Djed Mraz) počinje sa Saint Nicholasom (Sveti Nikola). Malo je onih koji znaju da se Sveti Nikola na svom dugom putu od gotovo 15 vijekova pretvorio u Santa Clausa (Djeda Mraza), u čijoj su transformaciji najviše učestvovalii Amerikanci davši tom prazniku novu dimenziju.

Duh pomaganja i darivanja siromašnih, koji je bio smisao i životno opredjeljenje svetog Nikole, pretvorili su u potrošački praznik kojemu je cilj kupovanje. Da bi se darivali oni koji i tako imaju dovoljno, darivanje je koje je samo sebi svrhom i nije u duhu s moralnim stavom i naukom koji se vezuje uz svetog Nikolu.

Reformacija koja je dominirala u Evropi u 16. i 17. vijeku nastojala je zatrti mnoge kršćanske svece pa tako i svetog Nikolu. Ali ništa nije moglo trajno ugasiti sjećanje na tog omiljenoga sveca.

Tradicija darivanja oraha, lješnjaka, jabuka i slatkiša stavljanjem u cipele pokraj kreveta ili u prozore ubrzo se nastavila.

Sveti Nikola kao nositelj darova djeci koje ubacuje kroz dimnjak pojavljuje se u zemljama sjeverne Evrope početkom XIV vijeka.

Prvi kolonisti iz Evrope stigli su u Novi Svijet oko 1500. godine i donijeli su sobom svoje običaje i sjećanja na svoje svece u domovini.

Na svom prvom putovanju Kolumbo je luku na Haitiju nazvao imenom Svetog Nikole. U Floridi Španjolci su jedno od prvih naselja nazvali St. Nicholas Ferry, danas poznat kao Jacksonville . Njegov je kult preživio i kraj 18. stoljeća, doduše nešto izmijenjen, dolazi s doseljenicima iz Sjeverne Europe u Sjevernu Ameriku, točnije u New Amsterdam (današnji Manhattan ). O tome svjedoče brojne slike pronađene iz tog vremena na kojima je sv. Nikola prikazan kao dio tradicionalnog života njemačkih i holandskih kolonista.

Godine 1773. američki patrioti osnovali su udrruž "Sinovi svetog Nikole", ali vjerojatno ne toliko u čast biskupa iz Mire koliko u želji da stvore nebritanski simbol kao protutežu engleskom udruženju St. George (sv. Đorđe-Juraj).

U godinama koje slijede, a posebno nakon američke revolucije, sv. Nikola promaknut je u glavnog sveca društva Historical Society i grada New Yorka.

Popularnost je stekao 1823. pjesmom A Visit from St. Nicholas,danas poznatu pod imenom Noć uoči Božića.

Opisuju ga odjevenog od glave do pete u krzno s vrećom igračaka na leđima, debeljuškastog s crvenim obrazima, nosom poput trešnje i bijelom bradom poput snijega. Pjesma je postigla veliki uspjeh i imala je golem utjecaj na amerikanizaciju sv. Nikole. Iz tog vremena vezuje se s prepoznatljivim simbolima kao što su sobovi koji vuku sanke i zvonca. Kako se mijenjao njegov izgled, biskupa s mitrom na glavi i biskupskim štapom, mijenjalo se i njegovo ime. Santa Claus fonetska je alternacija njemačkog Sankt Niklaus i nizozemskog Sinterklaas.

U prvoslavnoj religiji Deda Mraz nije uopšte poznat i ne odnosi se na lik Svetog Nikole. Međutim postoje narodni običaj da djeca za Božić od roditelja dobijaju poklone i po tumačenju pravoslavne crkve to može da se poveže sa poklonima mudraca koji su gospodu Hristu doneli poklone kada su dosli na poklonjenje.

U socijalističkim zemljama se riječ sveti se izbjegavala pa su ga djeca zvala Djed Mraz.

Danas., ako želite da upoznate "pravog" Djeda Mraza, treba da odete u Laponiju najsjeverniji dio Finske, gdje u mjestu Laplandu postoji selo Djeda Mraza gdje on živi sa svojom pratnjom.

Svaki junak, spasitelj i pozitivac ima svoj pandan, antiheroja u usporedbi s kojim izgleda još bolje. Batman ima Jokera, James Bond Dr. Noa, Luke Skywalker Dartha Vadera, a sv. Nikola – Krampusa.

Krampus

Krampus je ostatak poganske tradicije, no uspio je naći svoje mjesto i u okviru hršćanskog naslijeđa. Priči o Krampusu moguće je pristupiti na dva načina.

Jedan ga predstavlja isključivo kao antitezu sv. Nikoli, dok ga drugi stavlja u kontekst magijske tradicije. Druga su tumačenja uloge Krampusa više povezana s poganskom tradicijom. Nošenje zastrašujućih maski s Krampusovim likom s ciljem tjeranja zlih duhova tumači se kao nastavak one univerzalne priče o maskiranju u kontekstu različitih religijskih rituala.

Ipak, koliko god zločest bio, da ga nema, bilo bi loše.

Kako bi inače dobrota i razumijevanje omiljenog i nesebičnog sv. Nikole došli do izražaja?

Sve dok taj crveni vražićak bespomoćno skakuće oko njegovih nogu, zlo izgleda bespomoćno, smiješno i poraženo.

Biskup iz Mire

Priča o Nikoli počinje davno u Maloj Aziji u gradu Patari. U tom gradu (današnja Demre u Turskoj) u 3. stoljeću rođen je Nikola. Imao je bogate roditelje koji dulje vrijeme nisu mogli imati djece, ali Bog je uslišao njihove molitve pa kad im se napokon rodio sin, dobiva ime po stricu Nikoli, biskupu u Miri. Nažalost, roditelji mu ubrzo umiru i brigu o njemu preuzima stric. Nikola postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu.

Uskoro mu umre i stric. Očekivalo se da će ga Nikola naslijediti u biskupskoj službi. No, on skroman i u strahu od te časti, bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Nakon nekoliko godina vraća se u Miru upravo u vrijeme kad umire biskup, bivši nasljednik njegova strica. Svećenstvo odlučuje da će biskupom postati onaj svećenik koji ujutro prvi uđe u crkvu. Dogodilo se da je to bio baš Nikola. Ovaj put nije mogao pobjeći novoj službi te vrlo mlad postaje biskup od Mire.

Za vrijeme života postao je poznat po svojoj velikodušnosti prema siromašnima, ljubavi prema djeci i brizi za pomorce. Uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu.

Za vrijeme rimskog imperatora Dioklecijana, koji je nemilosrdno proganjao kršćane, biskup Nikola bio je proganjan i zatvaran. Iscrpljen dugim životom i odricanjima umire u Miri 343. godine.

Spaljen je u crkvi i na njegovu grobu formirala se jedinstvena relikvija nazvana manna za koju se vjerovalo da ima iscjeliteljske moći.

Zbog čestih ratova i turskih osvajanja, tijelo mu je 1087. preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije u crkvi Basilica di San Nicole koja je postala stjecište hodočasnika iz cijelog svijeta.

Legende

Tokm vremen nastale su mnoge priče i legende o njegovu životu, o tome kako je poklanjao nesebičnu ljubav drugima i s tom ljubavi činio čuda.

Legende spašavanju djece: zaštitnik djece

Priče kako je spasio dječaka Bazilija iz ropstva, oživio ga i vratio u roditeljski dom.

Isto tako je spasio troje male djece koje je zli mesar ili gostioničar, već zavisi od verzije, htio ubiti.
Priča kaže da su jednom gostioničaru došli gladni školarci, ali umjesto da im posluži jelo, zao gostioničar ubije svoje
goste i usoli ih. U to se pojavi Nikola koji mu održi odgovarajuću lekciju i oživi dječake.

Zaštitnik mornara

Mnoge legende o Nikoli vezane su uz more. Kad je kao mladi hodočasnik putovao po Svetoj Zemlji, hodao je
Isusovim putovima kako bi što bolje upoznao i rekonstruirao njegov život. Za jedne snažne oluje doživio je brodolom.
Cijelo vrijeme, koliko je trajala oluja, smireno je molio. Pred zaprepaštenim mornarima vjetar i valovi odjednom su
prestali i svi su se spasili.

Sv. Nikola smiruje more

Žitom koje je izmolio od mornara koji su se na putu za Aleksandriju zaustavili u Miri hranio je stanovnike dvije godine i spasio ih od gladi, a isto tako je privolio cara Konstantina da snizi poreze u njegovoj pokrajini i tako ljudima olakšao život.

Zaštitnik svih

Danas ga na Istoku slave kao čudotvorca.

Slijedeći njegovu vjeru i pokrstivši se u Konstantinopolisu, ruski car Vladimir I prenio je njegovo štovanje u svoju domovinu te je danas on jedan od najobožavanijih svetaca u Rusiji, čije ime nose oko 2000 crkava.

Također je i glavni zaštitnik Rusije.

Ruska ikona koja prikazuje sv. Nikolaja

Drugi vatikanski koncil imao je za posljedicu i reformu rimokatoličkog kalendara 1968. godine.

Tada je izbrisano oko 40 svetaca iz liturgijskog kalendara, jer prema rimokatoličkoj crkvi titulu sveca/svetice imaju samo osobe koje su živjele poslije 1000. godine.

Sveti Nikola nije izbrisan s popisa svetaca, ali proslava njegova spomendana ispuštena je iz liturgijskog kalendara.

To znači da proslava Svetog Nikole 6. decembra nije obavezna prema rimokatoličkom zakonu, ali Papinski sud donio je odluku da se sveti Nikola, koji je zahvaljujući popularnosti svog kulta nastavio snažno živjeti u narodnim običajima, može slaviti kao i prije obnove kalendara.