Koliko vrijedi ugovor i kolika je plata
U današnje vrijeme kada su ugovori vrhunskih sportaša, a fudbalera posebno, postali vrtoglavo veliki, svi koji žele da izgledaju iole upućeno tvrde: Ma kakvi sto miliona, on možda jeste potpisao ugovor od sto miliona, ali zna se da neće dobiti ni 10%. Ugovori u sportu služe samo za pranje para... Ugovori jesu astronomski i sport vjerovatno jeste djelatnost gdje se najlakše legalizuju novci.
Ali baš to legalizacija - pranje para - ima za posljedicu da su ugovori stvarno toliki koliko se priča da jesu. Nema tu nikakvog paradoksa - igrači ne vrijede toliko, ali ako gazde žele da legalizuju novac, onda moraju da ga isplate. Pri tome svjesno idu u gubitak, gubitak je upravo onoliki kolika je cijena legalizacije novca. Ne želeći da u sportske priče uvodim novac od ekstremnih kriminalnih radnji (šverca droge i klasičnih mafijaških poslova) ukoliko bi novac bio iz izvora fiskalnih (poreskih) prevara, onda bi realna procjena bila da svaki ugovor može da se naduva za procenat maksimalne poreske stope (A u većini zemalja to je preko 50%.) Zanimljiva poslovna matematika: Isplati se nekome dati 50% veću platu od njegove zarade.
Postoji i obrnuta logika. U tom slučaju zdrave pare nestaju, prebacuju se na nepoznate račune. Pri potpisivanju ugovora, potpisuje se aneks u kome se nalaze stvarni ugovor, odnosno obaveza igrača da određen dio novca prebaci na račun u nekoj egzotičnoj zemlji. Ovdje je matematika isplativosti nešto komplikovanija jer se dobija nelegalan novac, čija je upotreba ograničena najčešće trojnom regulativom: zemlje u koju je ugovoren transfer novca, zemlje iz koje je igrač, zemlje iz koje je gazda.
	Copiright