Zašto penzije nisu Poncijeva šema?

 

Ubijeđivali su nas da su intervencija države u privredu bogohulne i nepotrebne.

Onda je došla kriza. pa nas ubjeđuju da su intervencije države neophodne...

Ubjeđivali su nas da su velika preduzeća relikti socijalizma i da se tržištu mora dopustiti da propadnu ili opstanu bez državnih intervencija.

Onda je došla kriza na zapad, pa su sve zapadne države intervenisale i spašavale svoja velika preduzeća. Jer veliki su zamajac za male... Mi smo odavno bez zamajca.

Ubjeđivali su nas da banke ne trebaju biti subvencionirane od države, jer će tržište samo da reguliše i sankcioniše ono što je održivo.

Onda je došla kriza, pa su sve države intervenisale i spašavale svoje banke, jer bez kontrole novčanog kapitala nema nikakve kontrole... Mi nismo imali šta spašavati.

 

I sad nas ubjeđuju. U razne stvari. Pa i u to da je koncept penzija prevaziđen.

Sistem međugeneracijske solidarnosti uveo je Bizmark u Njemačkoj 1890 i odgovarao je  vremenu kada je stvoren. A to je bilo prije 130 godina.

Šta se u međuvremenu promjenilo?

Prije svega odnos radnika i penzionera.

Sve negdje do osamdesetih godina XX vijeka, taj odnos je bio veći od 1:3, a to je odnos koji je Bizmark predvidio kao optimalan.

 

Reforma jeste potrebna, ali ne drastična.

Drastične i radikalne promjene potrebene su samo onima koji upravljaju penzionim fondovima. Oni su navikli da se razbacuju i nenamjenski troše, pa sad kad prošla zlatna vremena jednostavno (i neosnovano) tvrde isplata penzija na ovaj način je neodrživa.

 


 

Ko  kada i zašto je osmislio ideju međugeneracijske solidarnosti?

Penzije je 1890. kao sredstvo socijalne ravnoteže ozakaonio jedan od najkonzervativnijih političara: Oto Bizmark, da bi učvrstio vlast u Pruskoj.

Sadašnji sistem penzija zasniva se na tzv. Bizmarkovom modelu, što znači da se u okviru državnog sistema uporedo ostvaruju dva cilja: minimum egzistencije za stare i održanje prihoda u starosti.

Finansiranje se vrši na tekući način, i to tako što se penzije finansiraju iz doprinosa koje uplaćuju sadašnje generacije zaposlenih, čime one ujedno stiču pravo da budu finansirane od budućih generacija.

To je tzv.princip međugeneracijske solidarnosti, gdje se prihodi u starosti isplaćuju preko prolaznog računa (slično principu protočnog bojlera), koji se periodično
puni i prazni na osnovu uplate doprinosa i isplate penzija.

Ovo je najzastupljeniji penzijski sistemu koji djelimično ili u potpunosti primenjuju čak 32 države.

Ovaj sistem se naziva i sistem tekućeg finansiranja, Bizmarkov sistem ili sistem iz ruke u usta.

Otto von Bismarck je postavio tezu “potrebe stvaranja, u velikoj masi bez imovine, konzervativne svijesti koja potječe iz osjećaja prava na mirnu starost i penziju“, što se i pretočilo u tadašnji Zakon o socijalnom osiguranju. “Tko prihvati ovu ideju“, uzviknuo je tada Bismarck, “doći će na vlast“, na opću konstarnaciju svojih tadašnjih liberalnih protivnika.

Šta kaže matematika i zakon

Sistem je takav da u njemu ne treba gledati koliko je neko uplatio tokom života. zato jer je on kreiran tako da radnici uplaćujući penzioni doprinos osiguravaju penzionerima penziju u iznosu xx % plate koju su tu penzionerii imali tokom radnog vijeka - i to korigovano za inflacije, deflaciju, promjenu valute, promjenu države itd.

Početni uslovi problema

Projektovana penzija: 70% plate.
Uslov za punu penziju 35 godina staža.
Prosječna životna dob: Prosječna starost stanovništva iznosi 75,57 godina. Žene u prosjeku žive znatno duže od muškaraca, naime prosječna starost u ovoj populaciji iznosi 75,51 godina, dok ona kod muškaraca iznosi 69,82. godine. (Ovi podaci su procjena iznesena u izvještaju CIA za BIH za 2004. godinu)  Očekivano vrijeme uživanja penzije 7.665 godina (Srednja životna dob 72.665)
Stopa doprinosa 17%, vidi izvod iz Zakona

Zakonodavni odbor Narodne Skupštine Republike Srpske, na sjednici održanoj 06. aprila 2009. godine, utvrdio je prečišćeni tekst Zakona o doprinosima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 51/01, 96/03, 128/06 i 120/08) u kojem je označen dan stupanja na snagu navedenog zakona.

ZAKON O DOPRINOSIMA
(PREČIŠĆENI TEKST)

Banja Luka, 08. april 2009. godine

Član 8.
Stope doprinosa na osnovicu iz člana 6. ovog zakona iznose:
- za penzijsko i invalidsko osiguranje 17%; ...

Svaki radnik uplaćuje doprinos za penziono i invalidsko osiguranje na osnovu koga na kraju radnog vijeka dobiva radnu penziju.

 

Matematičko rješenje

Ne baš  matematički precizno, ali okvirn, principski i suštinski tačno:

35 godina rada i 8 (odnosno tačnije7,665) godina uživanja penzije daje odnos od 1:4,3 što kad se pomnoži sa procentom od 17% daje penziju u visini oko 73%.
Ovdje se krije ona zamka da je potrebno da odnos radnici penzioneri bude 1:3 minimalno.

Ustvari nije moguće drukčije.
Kako?
Radna populacija je od 20 do 65 godina (45 generacija).
Populacija koja bi trebala uživati penziju je od 65 do 72 godine (7 generacija).

Nemoguće je u jednoj generaciji narušiti prirodni balans nataliteta.

Do promjena u natalitetu i starosnoj strukturi je došlo, ali to nije izraženo (niti će biti izraženo) u odnosu generacija koja radi/generacija u penziji, to je odnos generacija otac/sin, a ne djed/unuk kako se sugeriše).

Ratovi i ekonomske katastrofe i krize sa nezapošlenošću većom od 20% (što je slučaj kod nas), tek dijelom mogu da naruše ovaj balans. Prestankom rata (završetkom krize) dovoljno je nekoliko normalnih godina da se stanje uvede u prirodnu ravnotežu.

Poncijeva šema predstavlja investicione operacije koje isplaćuju izuzetno velike prinose na uloženi kapital.
Da bi ova šema opstala neophodno je da se stalno povećava broj ulagača, a isplate prethodnih ulagača se temelje na uplatama sadašnjih. Problem nastaje kad se smanji broj investitora koji ulažu u sadašnjem trenutku. Tada ne može doći do isplata predhodnih ulagača i sistem puca. (Ove šeme se realizuju u raznim lancima sreće i sumnjivim kreditima tipa Jezda i Dafina)
Sličnost Poncijeve šeme sa sistemom tekućeg usklađivanje je u tome što sadašnji radnici (sadašnji ulagači) finansiraju penzionere (predhodne ulagače).
Ali razlika je što nema velike zarade (odnosno ulagač ne očekuje veliku zaradu i ekstra profit) i što je i broj ulagača i broj korisnika relativno konstantan.
Na taj način i opasnost od raspada sistema je minimalna.

U čemu je kvaka?
Pa u tome što se priča o penziji kao ekonomskoj kategoriji, a iz penzionog fonda isplaćuje sve i svašta. Da bi penzija stvarno bila ekonomska kategorija nju treba da imaju samo oni koji su je zaradili.
Ovdje ćemo samo ukratko pobrojati i navesti pojednostavljena rješenja tri osnovne kategorija penzija

Radna penzija bi se ostavarivala na osnovu staža u procentu u kome je ostvaren staž.

Invalidsku radnu penziju bi mogli ostvarivati u slučaju gubitka radne sposobnosti zbog promjena u zdravstvenom stanju, prouzrokovanih povredom na radu i profesionalnom bolešću. Razlike između preostalih radnih sposobnosti i shodno tome manje zarade pokrivale bi se solidarno.

Lica kod kojih je invalidnost prouzrokovana bolešću ili povredom van rada stiču pravo na invalidsku penziju. 

Ove tri kategorije čine osnov penzionog sistema i sada, tako da se principski ništa ne mijenja.

Razlika je što se sve ostale kategorije penzija ukidaju, odnosno njihovo finansiranje bi se ubuduće vršilo iz drugih izvora.

Dvije kategorije invalidskih penzija ne znače (nužno) potrebu da se stvara još jedan fond, mada se to čini najjednostavnije. 

Reforma bi se mogla ogledati u propisivanju odnosa između invalidskih i radnih penzija, kliznom procentu doprinosa i raspodjele i slično.

Zašto baš 70%?  Šta penzioneri time dobijaju?
Statistički podaci pokazuju da se s tolikim učešćem penzije u prosječnoj zaradi mogu pokriti najosnovnije životne potrebe. Kod razvijenih zemalja taj procenat je manji (oko 50%).

Starosna penzija koja nema osnov na uplaćenim doprinosima predstavlja socijalnu kategoriju i neophodno ju je regulisati drugim budžetskim sredstvima. Ovdje naglašavam da je neophodno da se obezbjedi dostojanstven život (kako je to predlagao čak i nimalo socijalno osjetljivi Bizmark).
Princip da tekući prihod (doprinosi) garantiuje održivost tekućih rashoda (penzije) upravo u trenutku kada te penzije trebaju biti isplaćene, nespojiv je sa automatizmom da se starosna penzija stiče s godinama.
Prijedlog je stvaranje posebnog fonda solidarnosti i socijalne pomoći za pojedince koji iz bilo kog razloga nisu uplaćivali doprinose. Ovaj fond bi garantovao minimalnu penziju, na nivou socijalne pomoći.

Sve povlaštene-privilegovane penzije se ukidaju
Ovo ne znači ukidanje zasluženih privilegija, već samo alociranje izvora finansiranja privilegija.

Treba li bivši predsjednik imati povlaštenu penziju?
Ne treba.
Treba li bivši predsjednik imati dovoljna primanja da može reprezentovati državu kojom je predsjedavao?
Treba.
Isto se odnosi i na ostale zaslužne kategorije: borce, olimpijske šampione, pjesnike, zaslužne umjetnike...
Ukoliko se to pokuša ponizićete ne samo penzionere već i predsjednike, borce, olimpijske šampione..., a prije svega elementarnu logiku.

Svi zaslužuju da imaju mirnu i dostojanstvenu starost. Ali, to je nemoguće ostvariti iz penzionih fondova...

 

Kako onda?  To je drugi problem i za njega je potrebna reforma kompletnog društva.

 

 


Ovdje dati principi su krajnje pojednostavljeni. Međutim ono što nam nude razni ekonomski Instituti, ne predstavljaju pojednostavljenje, već naručenu gomilu gluposti koja bi trebala opravdati nepodnošljivu gramzivost onih koji upravljaju fondovima.

Svi pokušavaju da objasne kako para nema.

Kao mi duže živimo, kao natalitet je sve manji, kao trebamo duže raditi... Sve su ovo samo izgovori i to loši. A zapravo dovoljno je da prestanemo krasti.

Penzija ustvari predstavlja privatno vlasnišntvo. U svojoj osnovi pravo na penziju je pravo na vlasništvo; ništa drukčije od ušteđevine, obveznica, dionica ili nekretnina. Ako Vas ubjede u suprotno stvoriće osnov da izvedu još jednu krađu.

Nezapamćenu u istoriji.

Naročito su ofanzivni privatni fondovi koji sebe predstavljaju kao jedinu realnu garanciju sigurne starosti.

Ne vidim ni jednu prednost u životnom osiguranju i privatnim fondovima u odnosu na sistem tekućeg finansiranja i međugeneracijske solidarnosti..

Zašto fondovi ne bi proglasili bankrot za dvadeset godina?

I šta kad proglase?

Možda Vam se čini da Superhik opet napada.

 

Ali nije smiješno.

U pitanju su cifre za koje matematika ima ekvivalent, ali u eksponentima: u pitnjau su bilioni milijardi.

Ovdje izneseni stavovi su poziv svim ekonomskim stručnjacima da razmisle i analiziraju tržišnu ekonomiju i ponude rješenja primjerena našem prostoru, ali i sadašnjem vremenu.
Neuređeni i divlji kapitalizama koji nam se trenutno nudi, odbačen je prije dvjesta godina. Ne zato što je star, već zato što je bio loš i nije funkcionisao.
Osnov penzione reforme nije matematika, već privreda.
Privreda treba da radi i stvara višak vrijednosti, a onda će lako da se uspostavi model raspodjele.
Do tada uvedite i sedam penzionih stubova i oživite Herkula da ih drži, opet neće biti penzije...