Preuzeto iz knjige Računarski Sveznadar
Neminem pecunia divitem fecit.
Nikoga nije novac učinio bogatim.
Seneka
Računarski lamento
Na jugoistoku Evrope kako su eufemistično nazvali Balkan, mnogo šta se
smatralo ostatkom građanskog duha. Šezdesetih i sedamdesetih većina
roditelja je kradom svoju djecu tako vaspitavala. Tada su roditelji u svoje
tajne uspjehe ubrajali to što znaju da voze bicikl i namjeste antenu novog
TV-a. Dodatno i posebno cijenjene bile su vještina plivanja stečena prilikom
redovnih sindikalnih ljetovanja na plavom Jadranu, položeni vozački ispit i
kupljen fićo. Bilo je različitih varijacija na ove tajne vještine, ali svi
su završili najmanje jedan stepen škole više u odnosu na roditelje.
Javni
uspjesi su bili ispunjenje petoljetke, bratstvo i jedinstvo i poneka titula
u košarci.
I javno i tajno svi su imali izuzetno pametnu djecu.
Svi su željeli da im djeca uče engleski i idu na časove klavira i balet.
Doduše balet je bio pomalo opasan, bolje je da djeca idu na plivanje, a kako
je ovo socijalistička provincija učitelji jahanja i mačevanja postoje samo u
pričama i sjećanjima.
Početkom osamdesetih teme frustracije u frizerskim salonima su postala djeca
koja rasturaju računare. Tad su to bile neke kutije prepune svemirskih
zvukova, uz čiju pomoć se moglo samo dobro igrati, ali roditelji to nisu
znali. Uostalom roditelji rijetko kad prepoznaju kad im djeca nešto rade iz
zadovoljstva.
Pred kraj osamdesetih je obavezujuća želja svih roditelja bilo da im djeca
igraju tenis, znaju engleski i rasturaju računare. Doduše najčešće je to
značilo da znaju do kad se igra tie break, da znaju više od dvije strofe
House of the rising soon, i da mogu igrati tetris sa obje ruke iza leđa.
Onda je došlo ono što je došlo i devedesetih su se želje roditelja
promjenile, željeli su da im djeca znaju engleski i ostanu živa. Sad kad smo
preživjeli to što smo preživjeli, roditelji žele da im djeca nauče engleski,
da rasturaju računare i odu odavde. I da se vrate.
Sve Vas i ostale pozdravlja
Miroslav Mihaljišin