Sticanje novca podrazumjeva neke vještine, koje siromašni koji se obično pretstavljaju kao pošteni, proglašavaju prevarama.

O svjetskoj ekonomskoj krizi se počelo pričati potkraj 2007. godine. Godine 2008. svjetska ekonomska kriza se ozvaničila kao takva i počeo se tražiti izlaz. Godine 2009. kriza je zahvatila cijeli svijet, a političari su počeli da uvjeravaju narod da je izlaz iz krize moguć. Ide 2010. Kažu da će kriza proći 2011. Ako se svi potrudimo ... i budemo solidarni.

A jedan zaboravljeni ekonomista (po imenu Karl Marks) je nudio slične recepte za izlazak iz krize prije sto godina. Amerika i Engleska biće zemlja proleterska...; čim Obama otkupi i preuzme sve privatne banke. One koje ne postanu državne propašće.

Ukratko sadašnja kriza je jedna vrsta projektovane prevare nastale na samom karakteru novca, pogotovo dolara.

 

 

Bogatstvo, a pogotovo veliko bogatstvo je u predkapitalističko vrijeme bilo određeno voljom bogova.

Zbog toga su siromašni mogli da se samo ljute na bogove. Kako su bogovi osvetoljubivi, to se siromašnim nije isplatilo, pa su morali da trpe.

Kasnije kad su svi postali jednaki i bogatsvo se, navodno, sticalo sposobnostima, siromašni su i dalje trpjeli, ali nisu baš uvijek šutjeli.

Bogati su umjesto volje bogova za svoje bogatstvo pronalazili opravdanje u sopstvenoj pameti, sposobnosti i tajnim vještinama. Pošto se sposobnosti i pamet ipak mogu bar donekle prepoznati ostaju uglavnom tajne vještine. Neke od tih tajnih vještina su i prevare.

Kriza drugorazrednih hipotekarnih kredita u SAD prelila se i na svjetska financijska tržišta gdje su američke banke prodavale hartije od vrijednosti..
Povećanje kamatnih stopa, kazneni penali za kašnjenje i pad tržišne vrijednosti kuća onemogućili su mnogim siromašnijim kupcima da vraćaju kredite, refinanciraju ih pa čak i da prodaju kuće. 

Da li je novac prevara sam po sebi?

Ako želite još malo detalja pogledajte stranicu I u slobodnom svijetu ima problema.

Balkanski specijalitet: mikrokrediti vidi Puže muže, pusti rogove... 

Teoretičari zavjere (koji svugdje vide prevare)  tvrde da je sadašnja kriza planirana odavno, još polovinom prošlog vijeka. Tada su Amerikanci svoju imovinu počeli da drže u bankama, u penzionim fondovima i da je ulažu u nekretnine. 

Budući da tim novcem nije moglo da se manipuliše niti da se on kontroliše, elite su odlučile da pronađu nove metode koje bi im omogućile da upravljaju njime, a to je bila berza akcija. Polako su ljudi počeli da ulažu u akcije i deonice, a ne u banke, penzione fondove i osiguranja. Tako su u stvari počele da nastaju investicione banke.

Sljedeći korak bile su nekretnine. Banke su počele da olako daju hipotekarne kredite ljudima, koji nisu bili u mogućnosti da ih vraćaju, što je konačno dovelo do sloma tržišta nekretnina.

Zaplelo se vrzino kolo u kome siromašni pomažu bogate. Opet.

 

Ranije i sada postojale su različite definicije novca.

Uvijek je novac ekvivalent neke vrijednosti i stvar povjerenja. Nekad je svaka valuta morala da ima svoju protivrijednost u zlatu!
Međutim, u Americi su 1971.-ve godine donijeli odluku da se odustane od zlatnog standarda. Od tada pa do danas dolar se štampa bez pokrića u zlatu, što je znači da je taj novac fiktivan: Vrijedi onoliko koliko ljudi vjeruju da vrijedi.

Dolar je nametnut kao dominantno svjetsko platežno sredstvo, naročito za energente, naftu i naftne derivate.

Svi koji nisu Amerikanci pokušavaju da to promjene, ali ne znaju kako.

 

 

Da li je dolar sredstvo prevare?

Mnogi ekonomisti tvrde da je glavni cilj politike SAD-a taj da se dolar uopšte ne vraća  Americi, jer on nema stvarnu vrijednost: Štampaš dolar prodaješ ga drugom i zarađuješ na kamati ne radeći zapravo ništa, a naivni   se samo zadužuje, sve više i više i pletu sami sebi “omču oko vrata” u vidu dužničkog ropstva.

Ali i sami Amerikaci su upali u zamku nerealne potrošnje.

SAD je najzaduženija zemlja na svijetu, što na unutrašnjem, što na spoljnom planu, Amerika ukupno ima dug od 120.000 mlijardi $!!

To znači da je svaki od 303 miliona Amerikanaca zadužen u iznosu od 400.000 $.

Kako je to moguće?

Jednostavno, nema ko da proglasi bankrot.

A i da ima, to bi uzrokovalo krizu za koju je ova sadašnja vrijeme blagostanja.