Šibicari

• Svi stanovnici Dorćola znaju da su valjanje i šibice izmišljeni na Dorćolu.

• Svi stanovnici Sarajeva znaju da su valjanje i šibice izmišljeni na Baščaršiji.

• Svi pravi Banjalučani znaju da je šibice na Balkan donio čuveni .kočijaš Šaro.

• Svi Zagrebčanci znaju da su šibice došle iz Beča, gdje ih je prvi valjao Mate iz Zagore.

Da li mače može da se valja ispod šešira

Priča sa autobuske stanice

- Ne razumijem čovjeka koji može da stavi novac na šibicarsku kladionicu, pa tu nikad nećeš dobiti - savetuje krupni brko, ženu, koja se polakomila da udvostruči dobitak. - Nikad nećeš pogoditi gde je kuglica, jer su njihovi prsti vještiji od tvog oka. Nemoj da bude ono “dala baba groš da uđe u kolo, a dva da izađe”...

-Gospođo samo, stavite i ja sam vidio gdje je kuglica.

-Ma, to je sigurna para, ti se brko ne mješaj.

I trojica, naoko slučajnih prolaznika okružiše i odguraše brku. Zima koja je proteklog vikenda pritisla putkine na autobuskoj stanici, nije omela prevarante da dođu na radno mesto. Računali su na dve ljudske osobine: pohlepu i sažaljenje.
- Bila je tu kuglica, videla sam! Vi ste prevaranti! Vratite mi novac! - dreknu gospođa.
- Ne može tako, gospođo...
- Znate li vi da sam ja inspektor u MUP, podneću prijavu protiv svih vas!
- Znao sam da samo ovce traže zrno, ali ih uglavnom samo ošišaju - komentar sa strane.
Smijeh posmatrača oterao je gospođu “inspektorku” stazom pored ostalih perona.

Priča sa autobuskog stajališta

-Ustaj Petre, kafa - dere se nepozvani gost u autobusu, koji zastaje u gluvo doba noći ispred kafane.

Petra, nema, nije ni postojao, ovaj poziv je bio samo način da se neodlučni privole da izaću iz autobusa.

Na smom ulazu u kafanu, ispod bandere sa rasvjetom grupica ljudi živo gestikulira.

-Ljudi ovi ovdje ne znaju igrati, Petre, odi 'vamo da uzmrmo koju paru.

Iz mraka, ali ne iz autobusa se pojavljuje ljudina u kockastom sakou, Petar navodno.

-Ma kumiću i ja vidim da pojma nemaju.

I pogađa i uzima premiju, E evo da i mene sunce ogrije... Meni dosta, gospodine hoćete da probate, ovi pojma nemaju. Gospodin zbunjeno trepće, pa napola nevoljko pristaje 5 eura, pa da se prioba. I dobijja.

-E sada duplo...

Gospodin iz autobusa gubi i odustaje. Ali kumić opet pogađa...

-Ti više ne možeš igrati, previše si sretan.

Kumić prilazi gospodinu koji je maloprije izgubio i nešto mu šapće.

Počinje okretna igra. Gospodin igra uz asistenciju kuma u kockastom sakou. Promjenjivo uspješno, uglavnom dobija.

Ulozi rastu, sad su već 100 Eura. Igra već pet, šest putnika..

Konduter i šofer kređu prema autobusu. Igrač premješta šibce i upozorava lađno zabrinut:

-Zadnja tura, prije polaska, sreća što odoste, ovakvih srećkovića još nisam sreo...

Većina ulaže i požuruje igrača.

A onda očekivano, ili neočekivano kuglice nema tamo gdje su svi tipovali.

Svi gube, psuju, galame, ali autobus brunda, svi moraju krenuti. I svi kreću sem kumića i Petra koji nestaju u mraku.

Ma koliko puta čuli ovakvu ili sličnu priču uvijek će ostati dovoljno naivnih da povjeruju da mogu pogoditi gdje se nalazi kuglica. Gde je kuglica?

Kuglica se ne nalazi nigdje.

Dobijaju i pogađaju samo taldžije zadužene za navlačenje naivca.

Ovo upozorenje je staro koliko i igra, gdje treba da se pronađe kuglica ispod čaše, što je početna verzija šibicarenja.

Zašto se ove priče najčešće događaju na autobuskim i željezničkim stanicama, vašarima, utakmicama, sajmovima i svratištima?

Pa zato što je tu najveći protok ljudi i što su tu gotovo svi stranci. Izvesti ovakvu prevaru u kvartu, značilo bi opasnost od batina domaćih. Na stanicama su šibicari domaći.

Da li Vas zanima kako i kad su šibice stvarno stigle u Bosnu?  vidi priču preuzetu sa mreže (BH dani on line)

Sve do sedamnaestog stoljeća vatru nije bilo baš lako zapaliti. Prvu iskru je obično davao kremen, a ta bi iskra potpalila ugljenisanu krpu ili komadić drveta matopljen sumporom. Šibice nije bilo moguće napraviti prije otkrivanja fosfora, hemijskog elementa koji se pali i na veoma niskoj temperaturi. 

Riječ fosfor potiče, inače, iz grčkog jezika, phosphorus je onaj koji nosi svjetlo (grčki: phos - svjetlo; phoros - nositi), svjetlonoša dakle, odnosno Lucifer (latinski: lux, lucis - svjetlo; ferre - nositi). Fosfor je, znači, na grčkom ono što je Lucifer na latinskom. Zanimljivo je i to da se planeta Venera, kad se na nebu pojavi neposredno prije zore (Zvijezda Danica, dakle), na engleskom jeziku naziva Phosphor (sa velikim početnim slovom), a isto se nebesko tijelo u poeziji naziva i Lucifer. 

Englez Robert Boyle (1627-1691) napravio je 1681. godine prvu šibicu, daleku preteču današnjih palidrvaca. On je, naime, drvce prethodno premazano sumporom, vrhom umočio u smješu fosfora i sumpora. Problem sa ovim šibicama bilo je to da su se palile odveć lako, ponekad i same od sebe. Zbog ovoga nisu mogle imati praktičnu primjenu. 

No ipak će prva "prava" šibica nastati u Engleskoj. Njezin tvorac bio je ljekarnik po imenu John Walker, a osnovni princip paljenja bio je provlačenje šibice između dva komada papira prekrivenog tucanim staklom.